Na traumatološkom odjeljenju dr. Pande

U trećem razredu srednje postao sam najpopularnijom ikonom Prve bošnjačke gimnazije.

 

Nije da se hvalim, jer bi samo lud čovjek mogao nositi teret "takve" popularnosti i dičiti se istom. Stvar je kompleksna i pomalo bolesna utoliko što sam imao 17 godina i bio dvojnik deset godina mlađem klincu, istina, mnogo popularnijem - malom čarobnjaku iz Hogwartsa, Heriju Poteru (Harry Potter).

Naočale sam počeo nositi u prvom razredu osnovne i pravi razlog korištenja tog pomagala možda nikad neću znati.
Naime, sjećam se jedne emisije na tv-u (na ekavici) koja je trebala liječiti komplekse djece koja nose cvike od malena...

Desetak malih invalida sjede u laboratoriju i nekakva žena im se obraća sa strahopoštovanjem i kaže:
-Auuu, pa ovde sve sami pametnjakovići. Vi mora da mnooogo čitate!
Dvadeset buljavuh očiju odmjeraju "ribu" u bijelom mantilu, pardon, četrdeset... a ova nastavlja:
-Znate ko je Nobel?... Nije bitno - većina Nobelovaca je nosila naočari
Onih četrdeset buljavih očiju trepće... A onda lafo jedan od njih izvali:
-Drugarice učiteljice, ja znam i nabrojati neke Nobelovce: Ivo Andrić na primer... - i ponosno sjeda za stol nešto zapisujući...

-U, pa to i nije tako loše...- pomislih u sebi - Ako nekada i budem nosio naočale, to će biti i vizuelni pokazatelj da sam pravo inteligentan i načitan.

Dođe sistematski pregled...
-Haj' zini, haj' diši... raširi ovo, raširi ono... Sad pogledaj pravo i reci šta vidiš!
-Vidim slova!
-Dobro, znam i ja da su slova, nego mi pročitaj slova! - govori doktorica...
Čitam ja slova... Nije bio problem jer sam sva velika štampana slova latinice znao čitati i pisati već u trećoj godini... Ali mozak mi je zablokir'o.
Bilo je ofirno ne pročitati ona "velika" velika slova... ali svaki red niže, ne znam dal' nisam vidio il' nisam htio.

-Amer ima "iskrivljenu sliku"! - bio je zaključak doktorice, šta god to značilo.
Ovo "iskrivljenje slike", bilo  bukvalno ili, što mi je draže - metaforično, značilo je da ću od tada pa na dalje i u buduće nositi cvike, tj. "svi će znati da sam pravo pametan"...

Sa prvim danom nošenja cvika udario sam glavom u zeleni gelender ispred zgrade i shvatio da je put do inteligencije bolan i maglovit.

Srećom, od naočala sam nekad imao i koristi - na časovima fizičkog manje sam maltretiran... ali, isto tako, bio sam primoran sjediti u prvoj klupi sa Majom ili pak Editom.
Maja je bila ok curica ali je nerijetko znala pretjerivati sa poklonima u vidu razglednica, bojanki i kojekakvih sličica... a i davila me pričom o Hariju Mata Hariju što je meni strašno pičilo po živcima budući da su moji muzički idoli bili (i ostali) Plavi orkestar i Zabranjeno pušenje.
Edita je bila najniža u razredu... Velikih očiju i tamne kože... Da ne lažem, bila je simpatična... najviše učitelju Mirsadu koji je konstantno naglašavao da smo ja i Edita ko fol "simpatije" i da smo "savršen par" - eki!
Ja sam volio "nedostižne" što znači da ni Maja ni Edita nisu imale šansi.

Sa padom komunizma i dolaskom demokratije, konačno sam mogao da biram mjesto gdje ću sjediti. Tako sam birao prvu, ponekad i drugu klupu...

I tako, prođoše godine... ja pronosah naočale... I ne mijenjah dizajn istih - gotovo pa okrugle... Nekad smeđe, nekad "zlatne", nekad crne... Ali oblik uvijek isti.

Treći razred srednje dočekao sam golobrad, okruglih cvika i "Beatles" frizure.

(Tijelo mi na čudan način "sporije stari". Naime, koliko god imalo koristi, biti jedini muškarac u osmom razredu osnovne u školskom horu jer svi drugi zbog mutacije glasa napuste hor ili budu otjerani... ili pak dobiti prve dlake na bradi u četvrtom srednje... nekada mi i nije išlo u korist.)

Harry Potter je uzdrmao moje shvatanje popularnosti. Preko noći, ja sam postao sarajevski Harry Potter. Prekrasno... Obdaništa, osnovne škole, srednje škole... imao sam sve u šaci. Donosile su mi knjige, dolazile da se slikaju... Nisu imale šansi - ja sam volio nedostižne.

U kino dvorane došao je i film... "Harry Potter and The Sorcerer's Stone"... Sjećam se, dogovorio sam se gledati film s nekim u Imperijalu... Budući da sam tek u toku studija prestao biti ranoranilac, došao sam najmanje četrdeset minuta ranije. Bio sam slobodnostojeća 3d reklama... Ljudi prolaze...
-Vidi ga... Harry!!!
-E nek' si svratio... Pa zar nije bila premijera neki dan?
...

Snijeg sipi... Ja se ledim... Al' mi merak svaki put kad prođe neko i nasmiješi se... Kad se sve uzme u obzir, samo mi je nos gadno ozebao... Vidim ja, vrag odnio šalu i pođem da uđem unutra a onaj nekakav cjepkaroš karata crče od smijeha:
-Haj' stani još malo ispred i pustim te džabe...
-Što da ne (ćifut u meni progovara)

Stojim ja, mrznem se al' nema veze... Za petnaest minuta uhar je uštedjeti i 4 konvertibilne... a i nek' me još malo ljudi vide...

Tako sam još jednom...

Sjećam se, svaki sljedeći put kad bih ušao u kino, sve i da nije igrao Harry Potter, ljudi bi se čudili...
-Jesmol' ovo profulili film? Hahaha... Dobar si...

Na fakultetu se gotovo ništa nije promijenilo... Čak sam jedno vrijeme pustio i kosu do po leđa... Istina, tad mi ne bi tražili ličnu na pokaz... al' bi mislili da sam žensko.
-Djevojko, jel' slobodno ovo mjesto?
Gledam u prazno mjesto pored sebe u autobusu 17...
-Ha jest... - odmahnem... šta god da kažem biće svejedno.

Danas ne nosim naočale iako imam dioptriju na desnom oku (valjda je zato slika "iskrivljena"). Ne nosim ni dugu kosu.

Ovako mi je cool... a i brada mi je počela rasti.

Nova Breka se može pohvaliti "savršenim urbanističkim rješenjem", velikim prostorima za igru djece, zelenilom,... ali ratnih sam godina bio žedan svježe se vode napiti. Kako je Breka na brdu, voda se nikako nije mogla "popeti" do naših zgrada. Pod pritiskom je uspijevala "doći" nekad do bolnice (Koševo) ali do naselja, Boga mi, urijetko...

Do vode se moralo pješke - preko Bjelava i Podhrastova pa sve do Pivare... i to je bila najukusnija voda, što od kvaliteta a što od neizmjerne sreće kad se vratiš kući živ i onako s vrata iz kanistera popiješ par gutljaja, al' nikad previše...

Druga ruta bila je nešto kraća ali i mnogo opasnija. Naime, voda se točila i u naselju Jezero, nekih tridesetak metara od prve linije, preko puta zgrade moje osnovne škole... Do tog punkta samo hrabri (ludi) i pravo žedni su smjeli po vodu... i to po mrklom mraku jer su neprijateljske linije i tranšei prolazili upravo kroz dvorište škole.
Sjećam se, samo sam jednom, sa mamom i bratom dole išao po vodu... I super je bilo... dok nisu zapucali... Tad kad se nisam, da prostite, od straha pošteno nasrao u gaće, nikad neću.
Silazimo mi niz ulicu, strma je i ne vidiš ni metar ispred sebe a ako slučajno zapneš i lupiš kanisterom o nogu...
-Eno mi škole! - šapućem ja...
-Jesi ti poš'o po vodu ili u školu? - pomalo ljutito al' više isprepadano mama mi dade znak da začepim usta...
Bože Dragi, koliko sam te noći želio vidjeti školu... Ne moram ući, samo da je vidim... Mrak mi nije dao.
Taman što smo krenuli, četnici zapucaše. Hajd' sad stisni pa kreni nazad... Nikad se u životu nisam više prepao. Tamo negdje čuli su se i glasovi, pa opet rafali... gađali su nas. Nije tu u redu za vodu bilo muškaraca, ni žena, djece, samo žedni. I mučno klokotanje vode iz gumenog crijeva...
Amira je i glava zaboljela... i za čitav rat, samo tad je zaplakao.
Čekali smo tu dugo u noć a kad se stišalo... pošli smo kući. Samo Bog zna kako smo živi stigli.

Na Jezero više nismo išli po vodu. Dolazile su i cisterne sa vodom... Nekoliko puta... Nije bilo sigurno ni cisterne slati, jer bilo je kod nas i "petokolonaša"... al' hvala Bogu, dobra je i kišnica.

Svoju školu sam ponovo vidio, ali tad zaprave i po danu tek nekad početkom '96. Tad mi više nije bila zanimljiva...

Ako mi je u ratu išta pičilo po živcima to je bila struja. Naime, nije mi toliko smetala struja jer je nije ni bilo - živciralo me iščekivanje struje.

Bio sam treći razred osnovne kad nam dođe učiteljica Amela Tabaković i dade tekst pjesme "Help Bosnia Now!".
-Zapišite ovaj tekst i naučite za sutra. Sutra u podne, otvorite prozore i upalite radio prijemnike... sviraće ta pjesma a vi iz sveg glasa pjevajte! Pjevajte toliko jako kao da će baš neko zbog vaše pjesme pomoći Bosni i zaustaviti rat...

Sljedeći dan, u 11:15, sjećam se, nestalo je struje. Mogli smo se derati koliko smo mogli i znali, svijet nas nije čuo i rat je potrajao još dvije i pol godine...

Struje je nestajalo, pa je nekad znala "doći", opet je nestajalo... I nikad čovjek nije bio načisto - hoćel' uopšte doći? Tu bi se uvijek znao naći neki mali kreten pa vikne:
-Strujaaa!!!... neće doći!
-Mrš u vražju mater pa se tamo deri!!! Živa nas ishavijesti... - neko bi prijateljski dobacio sa prozora ili čak nije ni morao otvarati prozor, jer, kroz folije se čuje i kad neko na trećem spratu glasno ispusti vjetar (imalo se graha, ako ništa).

U neimaštini struje, čovjek preko noći postane - elektro-inovator ili lopov. Ovo drugo je bilo lakše. "Inovatori" su pravili struju, ostali su "koristili njihove usluge".

Sa početkom rata i prekidom u redovnom snabijevanju strujom, odluka je pala, vjerujem u glavnom štabu, da ispostave štabova, vojni komandanti i komandiri moraju imati struju. Iz tog razloga, u naseljima su postavljani agregati koji su morali praviti struju za stanove istih...
E problem je bio u tome što agregati prave buku pa ih je nemoguće smjestiti u centar naselja. Zato se montiraju na periferiju i struja se onda kablovima vodi do stana komandanta.
U mom komšiluku živio je jedan takav - i barem trećina naselja je od njega krala struju.

Od agregata do ispostave štaba i dalje do stana kom. Berkovca trebalo je razvući poprilično dug kabal (znam da se kaže "kabel" al šta ću...) i isti je trebalo provući vazdušnom linijom - od bandere do bandere.
Svake noći ljudi bi izlazili, penjali se na bandere, gulili izolaciju i kačili desetke manjih i tanjih kablova koji su struju provodili do susjednih haustora ili direktno do stanova - takvi su imali "petlje", da ne kažem prostiju riječ, jer su svakog jutra kojekakve inspekcije gledale ko se "kači" i prijetile prijavama pa i hapšenjem...

Merak je bio kovati planove "kako Berkovcu maznuti struje" a kamoli usuditi se i to provesti u djelo.
Naučeni iskustvom drugih, Selmo i Keno (prvi je pomenut već ranije) skontaše kako je greška drugih upravo u tome što su im se kablovi vidjeli. Treba zamaskirati kabal!
Prvu noć, primakli su, ili da kažem prenijeli čika Asimovog fiću uz banderu.
Drugu noć popeli su se uz banderu, odrezali malo žice iz bandere (za dovod struje do sijalice bandere) a isto uradili i na dnu, gdje postoji otvor na banderi a potom od bandere, kroz fiću pa ispod stepeništa, gdje je kabal zamaskiran slojem cementa, pa kroz zemlju i sve do prvog prozora u haustoru - do Selminog prozora.
Treću noć ogulili su malo izolacije sa "Berkovčevog kabla" i prikačili se na struju.

Konačno! Struja u po rata. Istina, nije se smjelo mnogo krasti da ne bi "glavni potrošač" skonto, ali i sijalica, nekad tv... bilo je dovoljno da užitak bude potpun. Jedino je bilo nezgodno to što je tv mogao fatati samo CPT i onog kretena Ristu Đogu, tresla mu se zemlja i na njemu i pod njim... ali smo i tu našli hobi - slavili bi svaki put kada bi se neki novinar CPT-a pojavio u crnini ili sa prišivenim crnim dugmetom - "Tooo!!! I njihovi ginu!"

Od teta Adilinog stana pa preko našeg, struja je išla dalje...
Jednog dana, komšija Mugdim iz stana iznad našeg, dođe da se prikači...
-Evo, ja ponio i alat... kuda je najbolje?
-Haj evo preko balkona, lakše je... - mi mu ko iz topa savjetujemo... - samo, kakve su Vam ovo kombinerke? Nema ove narandžaste gume na svim dijelovima...
-Ma hajd? - i krenu prema balkonu...

Dođe tad, čini mi se i Edo da pomogne u maskiranju žica...
- Neka, mogu ja sam. Ne treba mi... ma jok, mogu ja sam... - penje se Mugdim na balkonski prozor i onako bos staje na onaj žuti lim ispred prozora, uzima kombinerke, odmotava i smotava žice...

-Aaaajjjjj-a-a-a-a!!! - ispadoše one kombinerke na lim i jako lupiše - U!!! Jjebotee struja! Hoću poginut'... - buljavih očiju skoči Mugdim sa balkonskog prozora - Radije ću mrak... jebote sijalica... Uuu!!! Mog'o sam poginut u ratu a od struje...

Krenu Mugdim, tetura ko omamljen... Mi svi stojimo u čudu. On krenu u kuhinju, mi gledamo... vrati se i ode preko vrata.

Nije Mugdim više nikad tražio struje, ostavio je i kombinerke (bez izolacije)... A nedugo poslije, i nama dođe kraj veselju u trošenju berkovčeve struje. Neko nas je od'o iz susjednog haustora (moguće Junuz)... Dođe inspekcija i pokidaše nam kablove...

Al' eto, nije više ni njihova dugo trajala... Ubrzo je i struje bilo češće a i meni više bilo dosadno izmišljati kako naći i "101 način" kako ukrasti struju od Berkovca...
U tom vremenu, glavna faca bio je Struja. Ne znam mu ime, mada ga nekad vidim i u džamiji... Radio je u trafostanici i po njegovoj je bilo koja će zgrada dobiti struju i kada...
-Struja!!! - neko bi viknuo kad bi opazio čika Struju
-E nemaaa! Ja ovo idem do mjesne... - uzvratio bi Struja i nastavio svojim putem...

Nikad se nisam dobro snalazio u igrama tipa "ta - ta" (najčešće shvatim stvari preozbiljno) ili "autića", "lopte"... Dobro sam trč'o... Što jest - jest! Al' sam tu svoju vještinu najčešće koristio u najgorem mogućem izboru što nije imao nikakve veze sa igrom - bježanju.

Sudžuka! Tako smo zvali komšiju, penzionisanog policajca (ili je bio vojno lice) sa aktivnim učešćem u lovačkom klubu meni nepoznatog imena.
Nama djeci vjerovatno tad ništa ljuće a ukusnije nije padalo na pamet - ljuto jer je taj lik fakat bio najčudovišnije stvorenje koje sam upoznao do moje sedme godine (do danas mu je konkurencija jedino jedan penzionisani profesor sa Arhitektonskog fakulteta) a opet merak je bio dovoditi do ludila takvog čovjeka.

Znali smo da ga dječija galama nervira - derali smo se iz sveg glasa... čak se sjećam i tada najprostije pjesme koju smo mi djeca horski pjevali:

"Sudžukaaa, Sudžukaaa gdje ćeš sada ti?!?!?
 Na pučinu, na pučinu, da nam ližeš ku**inu!!!"

Pojma nemam ko je izmislio ovu pjesmicu al' je se svi sjećaju do danas.

Znali smo i da ga nerviraju lopte - gađali smo loptama njegov prozor. Al' i ćorava koka ubode zrno pa je nekad znao samo priškrinuti prozor i pustiti da naša lopta uleti u njegov stan. Izlazio bi na prozor sa loptom u zagrljaju i nožem doslovno klao istu. Jedni pjevali a tek bi poneko (vlasnik lopte) plakao i govorio kako će mu "dovesti tatu da ga prebije"...

Nije šala, volio sam učestvovati u ovim dječijim igrama. Dakako, tih dana, nikad nisam iznosio lopte van kuće jer sam znao na koga je red da plati loptom užitak većine u mučenju jednog...

Jednog dana, po običaju, izašao sam vani... sjećam se, Coco dade prijedlog da svratimo do pod Sudžukin prozor... Bila je to greška godine... Pojma nismo imali da je već jedna grupa odradila dnevnu porciju provokacija... mi smo bili kap koja je, izgleda prelila čašu...

Coco se stade derati, ja, brat i još neki stdosmo se nadvikivati ko će jače:

"Sudžukaaa, Sudžukaaa gdje ćeš sada ti?!?!?
 Na pučinu, na pučinu, da nam ližeš ku**inu!!!"

Na prozoru se pojavi sijeda mrcina u bijeloj potkošulji sa lovačkom puškom u ruci... Stade nešto psovati kroz zatvoren prozor a onda otrča prema unutrašnjosti sobe...
Izbezumljeni, dadosmo se u bijeg... Gubili smo dah, al smo nastavljali trčati... Kako smo koga sretali govorili smo: "Eto Sudžuke, bježiii!!!"...
Pola dana smo se mi sakrivali po naselju, strahujući da će se iza kojeg prokletog ćoška (Ko kad ih je po Breki Hrisafović naprojektovao mali milion) pojaviti Sudžuka sa lovačkom puškom...

Sudžuka nije ni izašao iz kuće... Ali nikome više nije palo na pamet da mu prozor gađa loptom... Tek ponekad, kad nas je barem 10 do 15 u grupi, neko bi znao da zada... a mi nastavljali, onako iz sveg glasa:
"Sudžukaaa, Sudžukaaa!!!"

Moja najveća trauma obilježila me za sva vremena, za čudo sunčanog i toplog, 11. januara, ratne 1993. godine...

Običan ratni dan, ako je ratni dan mogao biti - običan. Ginulo se i krvarilo... a taj dan bio je - običan. Primirje.
Sjećam se, tog dana ni zrak nije smrdio na barut... Iz šupa i podruma se pomolila poznata lica, ko da je ratu kraj.
- Doš'ooo hljeeeb!!! - nekakvo dijete se dere... Mahnito se gomilaju ljudi pred "konzumom" i uzimaju hljeba - trećina hljeba po osobi.
Mama skoči sa stolice i otrča se na brzinu spremiti.
Nekad je znalo nestati hljeba, razgrabi se, šta li, a i kad ima, ljudi, ko ljudi, biraju: "Daj mi taj veći, Allaha ti, znaš koliko imam usta nahraniti!!!".
Nekad se nije ni smjelo izaći po hljeb - haj' stisni pa izađi, ne znaš odakle te gađa, jal' sa Kromolja, jal' sa Poljina, Radave, Trebevića, Orlovca,...
Breka je u ratu bila "k'o na dlanu", al' je eto sreća naša bila što je to bilo najmlađe naselje u gradu pa su vjerovatno već na početku rata pale odluke kojem će srpskom generalu pasti pod ruku koji stan... S druge strane, u ratu je na Breki ostalo i dosta pravoslavnog življa pa su nečiji prozori čitavi dočekali kraj rata... Nisu nas granatirali koliko neka druga naselja. Jesu pucali manjim kalibrima, tek toliko da se fasade po završetku rata mogu što je moguće prije obnoviti. Treštali su PAM-ovi i snajperska paljba ali granate nešto rjeđe. Naime, ako su i padale, mete su bila - igrališta.
Na vijest da je došao hljeb, mama je, kao što rekoh, skočila sa stolice. Doslovno, kačila je veš na balkonu i čuvši ono "...hljeeeb..." ostavila je i veš i stolicu i na brzinu se, za svaki slučaj, izgrlila sa mnom i bratom i izašla i usput ponovila da "u slučaju da zapuca, bježimo u wc ili u podrum..." (wc je uz stubište i po nekoj logici najsigurnije je mjesto u stanu.)

Ja sam, sjećam se, u nedostatku valjane zanimacije, po podu dnevne sobe istresao moje omiljene igračke: He-Mana, Skeletora, King Hissa, Klem Čempa i ostale "gospodare svemira" (u nastavku čitaj: "Masterse"). Bilo je tu i drugih igračaka koje su se svojom veličinom mogle udružiti u svijet mastersa a meni najdraži bio je Bruce Lee.
Ne znam što, Bruce Lee mi je od malena bio glavna faca malih ekrana. Fascinirali su me japanci... pa i danas... Bruce je, istina, bio napola kinez al' nema veze.
Pred sam rat, kada su igračke tipa "Mastersa" bile senzacija, dobio sam u jednom paketu Brucea i nekakvog bijelca kojeg sam ja zvao - Karatista. Naime, Karatista je imao crveni kimono, zeleni pojas i žutu palicu pa sam vjerovatno zbog tog crvenog kimona i tog lika zvao tek tako, Karatista.
U ratu, dojučerašnji He-Man, Skeletor...i Bruce i Karatista, poprimili su neka nova lica - oni više nisu bili "Mastersi", "gospodari svemira"... Svi izuzev Skeletora, koji je vazda bio - četnik, bili su Armija BiH. Da ne bude zabune, i Skeletor je imao vojsku, četnike... nekad samo "vojsku zla" a njih sam pravio od kartona. Ovo je bilo višefunkcionalno rješenje - Skeletoru je često otpadala glava pa su mu "naši" u "ratu" mogli otkinuti glavu a kartonske figure su se mogle poderati i baciti u vatru (peć je bila metafora za Džehennem). Skeletora nikad nisam bacio u vatru (držao bih ga najčešće k'o ratnog zatvorenika a on bi se često uspijevao izvući i ponovo okupiti "vojsku zla")...
E, iako mi je Bruce bio glavna faca i na kraju svakog rata bi se vraćao k'o pobjednik i ženio Snjeguljicu (koja ga je čekala da se vrati sa ratišta), nerviralo me to što je bio gol do pasa. Imao je on crne duge gaće ali ne i gornji komad odjeće. Zato sam mu morao šiti odjeću, vojnu uniformu.
Mami je često od šatorskih krila ostajalo komadića koji su se mogli iskoristiti kao materijal za izradu vojne uniforme za Bruce Leeja ali i za ostale heroje.
Šatorsko krilo je teško šiivo i za mašinu a kamoli za dječije ruke. Uporno sam šio uniforme i svaki put je uniforma bila bolja i tamamnija. Šio sam ja tad i haljine i odjeću i za ostale igračke...
Tog dana, čim je mama bila preko vrata, bacio sam se na posao. Sjedio sam na podu dnevne sobe i premjeravao kroj nove Bruceove uniforme... Brat je u trpezariji, koja je od balkona bila odmaknuta tek drvenom pregradom, ispuštao zvukove tipa: "Brrrrrrrrrrrrr...!!!", "Aaaaaaaaa-aaaaaaa-aaaaaa!!!". Uvijek je bio opsjednut autima a tog dana eto, pojma nemam šta je radio.

A onda je žamor vanjštine i bratovo "brrr...!!!" nadjačalo Božije kazivanje.
Komšija Selmo, inače Abduselam, al' su ga svi, odkako znam za sebe, zvali tako, počeo je učiti Kur'an. Imao je Selmo tada, najviše, nekih 16 godina i prelijepo je učio... Bio je on i mujezin u našoj improvizovanoj "džamiji u skloništu"... Slušao ga je obični ratni dan.

U jednom trenutku eksplozija. Nije granata sačekala ni kraj sure... Udarila je žestoko. Od siline su popucale folije na prozorima dnevne sobe... Dim... kroz folije, iz trpezarije...
-Amire!!! - pužući dođem do trpezarije, prašine na sve strane, komadi stolice sa balkona do vrata kuhinje,... Amir čući na podu, prestravljen isprva i onako mene u čudu gleda...
Nemogavši se podići na noge od straha (ko da će me kakav četnik vidjeti sa Trebevića) ja gledam u balkon... Tup! Nešto crno se prevrnu... prašnjavo al' crno sa sjajnim metalnim mehanizmima...
-Joj vidi ono! Nečiji nam VIDEO uletio u stan! - ne krijući zadovoljstvo, pokazujem bratu...
-Nije video! Levatu, ono je babina aktovka!
Pužući bježimo do wca... kontam bil' u podrum... hajd' sad stisni... Ako ostanemo u stanu, uvijek pada i druga granata... ako krenemo do podruma... uvijek su u pripravnosti snajperisti a haustor nam gleda u Kromolj... Trčimo do podruma,... dozivaju Selmu... Vrata kod teta Adile blokirala i nit' može čovjek naprijed ni nazad... Niko pojma nema šta je sa Selmom... Uspijevaju provaliti u stan, Selmo živ... ranjen al' živ... Mama, prestravljena utrčava u haustor... Ne znam jel' hljeb imala u rukama, ko će ga znati...

Tog dana, 11. januara 1993. ratne... ništa nije bilo obično. Jedna je granata pala na Breku. Nije bilo druge... Pala je na igralište, odbila se i udarila pod naš balkon... Uništila je teta Adilin stan... Na našem balkonu, do nedavno je bio oveći krater... sjećao je na 11. januar... I ja, i brat i Selmo... preživjeli smo taj dan...

Mogla je ta trebevička granata eksplodirati na igralištu i pobiti djecu... Desetke... Mogla je pobiti i žene u redu za hljeb... Mogla je udariti direktno u naš stan i ubiti i mene i brata... Mogla je udariti direktno u teta Adilin stan i ubiti Selmu... Mogla je udariti pola minute ranije i ubiti moju mamu na balkonu...

Mogla je ali nije!

Ostavila je ta granata dubok trag... I danas mi ne da mira činjenica da je pala samo jedna. Moj život nekada jeste čekanje "druge"...
Umrijeću... Možda neću ni dočekati drugu... ali nikad neću prestati vjerovati da je tog dana, iz nekog razloga, Kur'an skrenuo granatu i zaštitio naše živote.

Bojim se pasa lutalica! (Dobro, lažem, umrtvi mi se otpadni materijal u debelom crijevu kada vidim ovećeg psa bez ogrlice i vidljivo jakog lanca)

Ako vam kažem da nerijetko razmišljam o tome kako ću jednog dana projektovati (zanimanje:arhitekt) i najmoderniji šinteraj za "bezbolno uklanjanje pasa lutalica sa ulica grada", onda znate šta sam (eventualno) bio u prošlom životu: šintor ili mačak.
Nemojte me pogrešno shvatiti, volim ja životinje (mačke npr.) ali mi je jedna "pizda" od psa, da prostite na rječniku, u cvijetu moje mladosti predodredila način na koji danas posmatram ljudsko-životinjske odnose.

Sa početkom agresije, Breka se izdijelila na "raje". I svaka je lafo raja imala nekog psa lutalicu k'o svoju maskotu. Mi smo bili u prednosti - imali smo Lindu.
Imati kučku značilo je, ne samo nastavak vrste već i brojčano povećanje čopora. Linda se kotila najmanje jednom godišnje. Kad bih sad počeo nabrajati koliko je kučića donijela na svijet (Gara, Bela, Tara,... i vazda ženke) neko bi pomislio da je bila zečica. Igrom slučaja, često su nas šintori posjećivali pa je broj Lindinih kučkica održavan u granicama tolerancije...

U raji niže nas, glavna maskota bio je Pando. Žuta mrcina anđeoskog pogleda a vražje duše, pas mu...
Kad je bio još mali, glava dotične raje, Hasan (Mehmedalije) Hadžić, često je znao napuckavati Pandu na slučajne prolaznike ali to nikome nije bilo toliko čudno... Svi su kontali "haj, proći će ga..."

Pando je izrastao u pravog monstruma.

Sjećam se, dovilo se: "Čuvaj me Allahu od prokletog šejtana i Pande"... Ma to je ujedalo i one koji su ga do jučer hranili.

Tada sam ozbiljnije počeo razmišljati o psima kao o neprijateljskoj vrsti. Čak sam, prije nego što ću protrčati tih tridesetak metara Pandinog rejona osluškivao, provjeravao u kom pravcu puše vjetar (ako puše) da bih se kretao u suprotnom smjeru i tako izbjegao mogućnost da mu vjetar odnese tragove mog prisustva, uvijek naoružan kamenom, nekad štapom... Jednom riječju, Pando je bio moja noćna mora. (Dvije su riječi al' je kontekst bitan.)

Prođe vremena a Pando okupi oko sebe i par kuja. Jednu su zvali Gara a imena druge se ne sjećam, mada bi joj najprije pristajao nadimak Šuga budući da je bila najprljavije stvorenje koje sam u životu vidio.
I već je rat bio na izmaku kad ja skontah: probaću igrati na kartu tolerancije - glumiću da me nije strah!
I fakat, krenuh ja tog sunčanog dana u biblioteku, da vratim neku knjigu i naoružah se - hrabrošću. Kamenje i štapove ostavih iza sebe...

Prođem ja pored Pandine jazbine i vidim on drijema. Pored njega, njegove kučke... Napravim se da ga ne vidim i onako sav ushićen, jer me Pando nije napao, nastavim do biblioteke. Obavim u biblioteci šta je bilo da se obavi i krenem kući.
Prolazim pored Pande drugi put, on ni habera...
Okuražen jer sam sad pravo opak, mislim, nije šala proći pored Pande a da te ovaj makar pogledom ne pošalje u neku stvar, ja njemu:
- Ma đe si ti, Pando?!?!? - i kiselo se nasmijem...
Na te moje riječi, Pando skoči ko oparen, načuli uši i zalaja na mene. Na njegovo av - av!!! (u prijevodu na naš: "Sad si naje*o!!!") Gara i Šuga iskočiše iz hlada i zaganjaše me, ni kriva ni dužna. Bjež'te noge, usra vas guzica!!!

Ne sjećam se da sam ikad u životu brže trčao.

Iza mene je u daljini nestajao Pandin lavež al' sam tik iza nogu, koje su mahnito preskakale sve što mi je stajalo na putu, osjećao dahtanje Šuge. Kurva, na meni je našla skupljati izborne poene i preko mene je našla dodvoravati se Pandi...
U jednom momentu: "Vaaaauuuuuujauuuuu!!!". Do dan danas ja blage veze nemam kako sam u tom trku uspio nagaziti Šugi na šapu. Znam da sam i ja izvrnuo nogu i uganuo zglob desne noge. Stao sam.
- Šepaj sad kučkooo!!! - u sebi sam proklinjao i junački se povlačio prema kući, također - šepajući.

(Pouka priče: Psima se ne smije vazda vjerovati. I oni su nekad ko i ljudi - zato ne zapišavaj tuđe drvo!)

Nedugo poslije, dođoše šintori. Odvedoše našu Lindu i Lindine kučkice... Al' odvedoše i Pandu i Garu i Šugu... E taj sam dan slavio...

Pande više nema... Sjetim ga se tek ponekad dok perem ruke sapunom... Prođem i njegovom ulicom. Ne žalim se. Dobro mi je...
Jedino, eto, kad vidim kakvo pseto bez ogrlice, ili kad neko dijete zaviče: "Puc!"... sjetim se Pande, sjetim se i Hasana (Mehmedalije) Hadžića...

(...)

«Samo da rata ne bude,

ludila među ljudima.

Veliki nude zablude,

plaše nas raznim čudima

i svakoj bajci naude.

Da rata ne bude!...»

I bi rat. I padoše stihovi. 1992. godine, u bezdanu je nestala moja bajka...

Jesam li ikad pričao o šarenim čarapama? E tih čarapa se sjećam. Ne znam joj ni ime. Ni hoda li danas među živim... Možda ulicom vodi djecu.

Te čarape šaraju mi nebom kad oči slikaju tu godinu bez boja.

Ko jučer, pjevala je moja škola. O radosti, o života svetosti... Sjećam se, Dan škole je bio. I dovedoše nam debelog starijeg muškarca u maslinasto-zelenoj uniformi – kojekakvi opasači, kaiševi oko struka, na glavi petokraka... Čas je stajao, koračao po jeftino uređenoj pozornici koja je škripila pod njegovom težinom pa pričao kako je kobajagi povaljao deset švaba... A onda pričao o Ahmetu Fetahagiću te nas podsjećao na važnost borbe protiv fašizma. Opet o švabama, padali su u njegovim pričama i ustaše i četnici... I smijali smo se. I smijali do besvijesti... Samo je jednom učitelj Mirsad ljutito došao do mog reda i za kragnu povukao nekog starijeg učenika. Ovaj se drznuo u plač... Nisam gledao – debeli partizan bio je nesumnjivo zanimljiviji. Smijao sam se a ovaj je garant lagao. Najveći heroji vazda izginu prije nego što se dignu mira zastave.

Ode debeli partizan, izmijeniše se na pozornici poslije još kojekakve recitacije i monolozi i dođe kraj. Na pozornicu je tad izašao školski hor.

I ćutali smo. Hor je pjevao: «samo da rata ne bude» i znam da nam je to svima bilo pomalo čudno. O čemu ba ovi? Halo ba, dobra melodija al' šta ba rat? Riječ "rat" je do tada imala svoje značenje i svoju svrhu isključivo u rečenici obogaćenoj tamanjenjem švaba, bradatih četnika, hinja ustaša i ostalih domaćih izdajnika. Sad je zvučala tako ozbiljno a mi smo bili djeca i samo smo se željeli smijati. I smijati do besvijesti. A nismo se smijali. Ni ja. Ni Mladen ni Maja ni Alma ni Vlado sa tuferom na glavi... Niko.

Gledao sam te djevojčice... Pjevale su, kasnije ću znati, najtužniju i ujedno najapsurdniju pjesmu moga djetinjstva i njihale se poput klasja, lijevo, desno, lijevo... I bile su tu čarape. Šarene čarape na nogama djevojčice. Ne znam joj lice ali je imala prelijepe dokoljenice i lakane cipelice. Crvena, žuta, zelena, plava,... sve boje u mladosti jedne djevojčice. Cijeli svijet u boji plesao je molitvu. Moja škola molila je za mir. Veliki nam uzeše školu...

Šestog aprila u dvorištu Osnovne škole Ahmet Fetahagić osvanuše barikade. Ne znam jel' neku sirotinjsku zemlju tamo negdje u Aziji potopilo more. Ne znam da li je neki glečer rasturio selo indijanaca u Čileu a globalno zagrijavanje tek nedavno je počelo topiti vječne snjegove Antarktika.

Znam samo da tih godina kiše krvave prestajale nisu. Grmljavina topova često mi je prekretala doba. A i «zvijezde», uznemirene, pjevale su onu «Help Bosnia Now»...

Sjećam se i zemljotresa od detonacija granata, "orkana"...

Nakon dugog premišljanja, odlučih da pišem i prozno izbjegavajući naučne rasprave i eseje... Ukratko, Assia me natjerala da otvorim ovaj blog i uzurpiram dragocijeni cyber prostor objašnjavajući svima (i znanim i neznanim) zbog čega se, primjera radi, užasavam od pasa, na koji način ubijam insekte, kako sebe zamišljam u supersoničnom ratu sa neprijateljima neistomišljenicima i sl.

E pa nek mi je sa srećom!